Fuzija u staklu

Umjetnost u staklu nije u tradiciji hrvatske umjetnosti. Staklo je kao materijal u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, nakon Drugoga svjetskog rata, najdosljednije obrađivao Raoul Goldoni, svjetski priznat suvremeni oblikovatelj stakla, čiji je student bio Anton Vrlić. Tom je tehnikom „zarazio“ svoga studenta. Vrlić se posljednjih dvadesetak godina bavi istraživanjem stakla i stvaranjem u različitim tehnikama umjetnina u staklu. Bio je godinu dana na usavršavanju u Češkoj i Slovačkoj, jer Česi i Slovaci imaju tisućljetnu tradiciju umjetnosti u staklu. I to ne samo stvaranjem vitraja nego i kreiranjem skulptura, i staklopuhačkom tehnikom i tehnikom fuzije, pečenja stakla u pećima na visokim temperaturama.

I Vrlić je, afirmiran i poznat apstraktni slikar enformelističke provenijencije, usavršio tehnike staklene fuzije i izveo niz ciklusa. Danas je redoviti profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, gdje ima klasu za staklo, a kao vanjski suradnik vodi izborni kolegij stakla na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Na taj način prenosi svoja znanja i ljubav prema tome mediju umjetničkoga izražavanja na nove generacije studenata umjetnosti.

Radovima u staklu, kao i u slikarstvu, Anton Vrlić odmiče se od imitacije prirode / Snimio Goran Vranić

Različite su tehnike obrade stakla kao umjetničkog materijala. Neka djela nastaju hladnom obradom, rezanjem, brušenjem i poliranjem ili graviranjem na staklu, a druga toplinskom obradom u tehnikama grisaille slikanja na staklu polutonom, pa sve do termičke obrade taljenjem u peći u za to pripremljenim kalupima, dok su pojedina djela izrađena tehnikom puhanog stakla. Radi veće izražajnosti dio radova potpomognut je umjetnom led-rasvjetom, pa i na recentnoj izložbi, da tonovi i polutonovi poluprozirnog i mutnog bijelog stakla budu vizualno efektniji. Vrlićeva je produkcija u staklu složena, artistički zahtjevna, vizualno i haptički visoke kvalitete.

Kustosica Vrlićeve izložbe Koraljka Jurčec Kos piše u katalogu o tome kako je Vrlić počeo „razvijati svoju malu plastiku, keramiku i terakotu sve do fuzije u staklu, ostvarujući forme koje izražavaju njegov slikarski izraz“. Njegov profesor Goldoni izveo je oplatu na pročelju zgrade izložbenog prostora Gradec Muzejsko galerijskog centra, ljubičaste zgrade arhitekta Igora Emilija, danas nepostojeće. Ostatke staklenih ploča uzima Vrlić, i s mišlju i u duhu sa svojim profesorom, i njemu u počast stvara od 2017. do 2020. ovdje izložen ciklus.

Njegove slike imaju jake, višeslojne nakupine materijala, bogata su pigmenta i jake geste, tako da mu je bliska materičnost slike. Stoga nije trebalo mnogo da putem medija stakla krene i u nove eksperimente s drugim materijalima i materijom. Već je prije toga počeo eksperimentirati u keramici, što pokazuje njegovu sklonost volumenu, tj. skulpturalnom promišljanju.

U mediju stakla počeo je eksperimentirati još za studentskih dana, kada je napravio prve slike, na površini kojih kolažira komade staklenog krša. U umjetninama u staklu ponajprije je ostvarivao slikarski dojam. Fluidno širenje svjetlosti i boje proizlazi iz Vrlićevih akvarela. Ta je tehnika poslije, na djelima u staklu, utjecala na njihov izgled i vizualni sadržaj u tehnikama vitraja i fuzije. Poslije je u nekim ciklusima radio i na način geometrijske apstrakcije, s naglašenom „suprematističkom čistoćom“ (Borivoj Popovčak u monografiji o Vrliću). U svojim se ciklusima različitim postupcima i tehnikama bavi istraživanjem medija.

U drugom kataloškom predgovoru Vladimir Rismondo lucidno piše da su Preobrazbe Antona Vrlića misterij na tragu filozofije mudroga rumunjskog učenjaka Mircea Eliadea i njegova viđenja smisla umjetničkog stvaranja. Lijevanje i termička obrada gline, metala ili stakla vezani su uz čudo preobrazbe sirove materije pod utjecajem topline. Ostaci „Goldonijeva“ stakla s Gradeca, posebno lijevana, ne sasvim transparentna i oplemenjena metalnim oksidima, poslužili su Vrliću da ih preoblikuje, preobrazi u novo vlastito preispitivanje odnosa svjetlosti i oblika i podari im novo oblikovan život.

Radovima u staklu – kao i u slikarstvu – strukturom, materijalom, bojama, oblicima i formama potpuno se odmiče od imitacije prirode. Vrlić ima razvijenu vizualnu percepciju, osjećaj i znanje za boje i neboje, za formu, za oblik, format i dimenzije u suodnosu s prostorom. Posebno posjeduje razvijenu vještinu i znanja o tehnikama obrade i izvedbe sa sklonošću manualnome radu, u kojemu eksperimentira i poštuje materijal.

Nećemo ovdje nabrajati Vrlićeve cikluse slika, grafičke mape, cikluse staklenih skulptura i ostale radove koje je za plodnog umjetničkog vijeka stvorio, jer se o tome može čitati u njegovoj monografiji i mnogobrojnim tekstovima i osvrtima na njegove izložbe i projekte. Valja poštovati majstorsku strukturu njegove odavno profilirane umjetničke osobnosti. Vrlić o tome kaže: „Takvo istraživanje znači dodir s apstrahiranom i nestalnom stvarnošću, preobraženom u energiju i tvarnost… u tragove dinamičnog kretanja materije pretočene u energiju sirovoga prirodnog oblika.“

Crteži su integralni dio izložbe. Nisu skice za staklene skulpture, već zasebni entiteti. S obzirom na način izvedbe i obrade u formi i materijalu, stilski su komplementarni i kompatibilni staklu, s njime vode dijalog. Tri su ciklusa crteža nastalih u razdoblju od 2016. do 2020. Prvi su ciklus knjige crteža izvedene u tehnici laviranoga tuša.

Drugi je ciklus izveden na paus-papiru, također laviranim tušem. Treći ciklus čine crteži objekti, izvedeni gužvanjem paus-papira i obrađeni laviranim tušem. Crteži su zapravo reljefizirani da postanu skulpturalnim formama i komponirani u instalaciju uzduž zida na način da funkcioniraju kao pars pro toto, dio za cjelinu, odnosno cjelina za svaki pojedinačni komad.